U današnjem svetu pas ima sve važnije mesto pored čoveka. Zahvaljujući, savremenim tehničkim dostignućima, ljudi, bilo u selu ili gradu, imaju više slobodnog vremena. Mnogi od njih su se odlučili da deo svog vremena provedu u prirodi - u lovu. A biti lovac podrazumeva i posedovanje dobrog psa.
Poznato je da je najveća uvreda za lovca ako mu kažete da mu pas nije dobar. Da bi se postigli odgovarajući rezultati u lovu potrebno je odabrati psa zavisno od vrste lova. Sve vrste lovačkih pasa po nameni podeljeni su na: goniče, jamare, krvolslednike, čunjavce, ptičare i retrivere.
GONIČI: Sve rase goniča odlikuju zajedničke osobine u načinu rada u lovu. Gonič treba, krstareći hitro lovnim terenom, da pronađe i podigne divljač. Pokrenutu divljač uporno goni uz glasno lajanje nagoneći je obično prema lovcu u zasedi. Goniča uglavnom nazivaju zečarom jer je lov na zečeve uglavom ranije obavljan goničima, medjutim pored zeca mogu se koristiti i za lov na druge verste visokog i niskog lova. Vrlo su izdrzljivi i mogu po celi dan da pomažu lovcu. Svaka zemlja ima svoje rase pa tako i Srbija ima 6 priznatih rasa gonica: Balkanski, istarski, posavski, jugoslovenski trobojni, bosanski oštrodlaki i istarski oštrodlaki.
JAMARI: Ovi psi služe uglavnom za lov na štetocine i rad u jamama. Svi se odlikuju manje - više niskim rastom, snažnom građom tela, naročito snažnom njuškom i čvrstim zubima koji im odlično služe za borbu sa lisicama i drugim štetočinama. Odlika njihovog rada je da vrlo lako ulaze u jamu, gde se bore sa štetočinom da je isteraju. U toj borbi ponekad i sami nastradaju. Nad zemljom rade vrlo dobro kao goniči pored toga, ovi psi se lako nauče da aportiraju ulovljenu divljač. Iz ove grupe vredno je spomenuti Nemačkog lovnog terijera, jazavičara i foks terijera.
KRVOSLEDNICI: Krvoslednici prate trag ranjene divljači i po tome su dobili ime. Dobro obučeni ovi psi su od velike koristi pri lovu na visoku divljač. Kao izrazirti predstavnici ove grupe poznati su Hanoverski i Bavarski krvoslednici.
CUNjAVCI: Cunjavci se odlikuju posebnim načinom lova i rada na terenu. Njihov rad se sastoji u stalnom trčanju - čunjanju kroz lovne terene koji su prekriveni gustim često neprohodnim rastinjem. Divljač ne markiraju već je posle kraćeg zastajanja podižu i gone. U ovoj grupi postoji veliki broj rasa ali se kod nas najčešće koriste koker španijeli.
PTIČARI: Rad ptičara se sastoji u brzom pretraživanju lovnog terena i pronalaženju određene vrste plemenite divljači. Oni se u prvom redu upotrebljavaju u lovu na pernatu divljač, po čemu i kod nas nose svoj naziv. Pravilno obučeni oni se mogu upotrebljavati i u lovu na ostalu divljač. Svaki ptičar kada nađe divljač pogledom i glavom usmerava - markira to jest ukazuje lovcu na mesto gde se nalazi divljač. Osobina čvrstog stajanja urođena je svim rasnim ptičarima, ali ako se ona obukom i odgajivanjem ne neguje pas može postepeno da je izgubi. Pored ove osnovne osobine markiranja ptičari se lako obučavaju i da aportiraju ulovljenu divljač. Neki ptičari radije donose perantu a nerado dlakavu divljač mada se to obukom sve ispravlja. Ova grupa se deli na engleske i nemačke ptičare a na našim prostorima najvise se koriste: poenter, epanjel breton, irski, škotski i engleski seteri, nemački kratkodlaki ptičar i nemački oštrodlaki ptičar.
RETRIVERI: Odlika retrivera jeste da je odlican aporter i da ulovljenu divljač mrtvu ili ranjenu, odlično donosi kako sa suvog tako i iz vode. Od 5 rasa retrivera koji se međusobno razlikuju po boji, karakteru i kvalietu dlake, labrador retriver je nesumnjivo najbolji radni pas te grupe.
Kako odabrati štene
Jedno od najosnovnijih pitanja u odgoju pasa jeste kako odabrati štene. Oni koji ga biraju od sopstevene kuje u boljem su položaju od onih koji ga kupuju. Ipak, i jedni i drugi mogu da pogreše. U izboru rase treba voditi računa jer sve rase ne odgovaraju svim lovištima, terenima i vrsti divljači koju lovac namerava da lovi. Tako će se lovac lako odlučiti hoće li uzeti ptičara, goniča ili jamara. Opredelivši se za određenu grupu lovac mora da na osnovu sopstvenog iskustva, literature ili iskustva drugih lovaca izabere i pasminu - rasu psa. U našim uslovina između različitih rasa ptičara nema značajnih razlika u ispunjavanju osnovnih zadataka kao pomočnika na sitnu divljač. Međutim, razlike su znatne ako se kao uslov postavi način rada. Tako na primer, poenter je po pravilu pas za ravničarske terene, mahom otvorene i za pobrđa. Ovaj pas traži prostor za širi krug kretanja i samo tako njegove osobine mogu biti iskorišćene, a slično je i sa bilo kojom rasom setera.
Tek kada po ovim merilima odredimo rasu dolazi trenutak kada treba odabrati štene. Ovo je težak i nezahvalan posao. Pre svega, treba imati na umu da poreklo ima značajnu ulogu za opredeljenje iz kojeg legla ćemo odabrati budučeg pomagača u lovu. Roditelji treba da su ocenjeni visokom ocenom za izgled, da su potomci radnih pasa i da imaju pozitivne ocene u radu. Iako veliki broj odgajivača drži lovačke pse a da ih ne koristi u lovu, na ovaj način kroz generacije se gube lovačke osobine i radne mogućnosti pa se rase degenerišu i gube svoja osnovna obeležja. Stručnjaci i iskusni odgajivači preporučuju da se prilikom odabiranja šteneta pazi na njegove osobine. Po pravilu jače štene uvek ima prednost. Osim toga ustanovljava se i položaj zuba bez obzira na to sto se oni menjaju. Štene kojem usi strče, ako mu to nije rasna odlika takođe ne treba uzimati. Jedna od važnih osobina lovačkog psa je i temperament. Zivahno štene ima prednost nad onim koje to manje pokazuje. Ovo je teško uočiti naročito ako štene duže posmatramo. Štene koje se suviše vezuje za majku i nije zainteresovano za okolinu neće biti dobar pomoćnik. Može im se proveriti i njuh izvođenjem u lovište.
Obuka na terenu
Pre nego što pas sasvim savlada osnove dresure nije preporučljivo da se obučava na terenu, jer bi to dovelo do raskoraka u učenju, pa bi markirao i nekontrolisano aportirao ulovljenu divljač a ne bi znao još ni koju komandu sedi. Takvi psi umesto ptičara postanu gonioči divljači i sl. i tada su od male korosti za lov. Navikavanje šteneta na različite metode od najranijih dana predstavlja garanciju za uspešnu obuku. U predresuri je važno da se pogrešnom metodom ne postigne suprotan efekat. Predresura počinje sa štenetom starim oko 2 meseca, a završava se sa oko 9 meseci. Tada pas sa već stečenim znanjem može da se specijalizuje zaobuku na terenu.
Rad na terenu
Pas se na teren izvodi sa starošću od 8 - 9 meseci kada mu je fizički razvoj već u završnoj fazi. Zbog toga je važno da bude u dobroj kondiciji da bi obuku bez teškoća mogao da podnese. Za dobijanje kondicije nije dovolja trening od nedelju dana pre početka sezone. Sa treningom treba početi najmanje mesec dana ranije sa dva časa rada dnevno. Uz to ne sme da izostane ni kalorična hrana bez koje se pas ne može izloziti povećanim naporima. Pri izlasku na teren lovac se obično zadovolji ako mlad pas markira i ako počne da aportira, misleci da je time obuka završena jer će ostalo naučiti u lovu. To shvatanje je pogrešno jer kada pas pojuri zeca i ne vraća se dokaz je da dresura nije potpuna.
Traženje
Da bi pas mogao da markira divljač (što ptičarima treba da je urođena osobina) on je prvo mora naći. Zbog toga psa treba naučiti da taktički i bez preskakanja pretražuje teren. Postoji više načina da se pas tome nauči. Jedan od postupaka se temelji na korišćenju uslovnih refleksa psa. Na ovaj način pas veoma brzo nauči da pretražuje teren. Kada psa od 8 mesca naučimo da obraća pažnju na vlasnikov glas, na pištaljku i pokret ruke, onda će naredbe rukom da prihvati i u lovu. Da bi prihvatio tehniku traženja u cik - cak mogu se postaviti čvarci ili neka druga poslastica. Koliko je ovaj način pogodan za navikavanje psa na sistematsko traženje, toliko je i koristan za navikavanje da traži ‘visokim nosom’. Za obuku u traženju najbolje je odabrati višu travu da zbog otežanog kretanja pas ne bi mogao da izvršava radnju u galopu, nego u normalnom hodu ili kaskajući.
Donošenje - Aportiranje
Većini pasa ptičara je donošenje urođena osobina koju od malih nogu obavljaju sa ljubavlju. Zato je među mnogim lovcima rašireno mišljenje da će im psi vremenom aportirati bez učenja. To se često i dogodi ali donošenja tada nisu nikada sigurna. Ako se dogodi da pas odbije da donese pogođenu divljač a na to vlasnik reaguje batinama urođena osobina kod takvog psa zauvek će zataiti. Za komandu donošenja najčešće se upotrebljava međunarodna komanda aport ali se pas može učiti i na reč donesi. Glavno je da se pri ucenju a kasnije uvek koristi ista rec. Pas se na donosenje uci dok je jos stene, tako da to prvo primi kao igru, a posle mu to prelazi u naviku. Važno je da se mlad pas, koji već dobro donosi predmete nauči da ide po odstreljenu divljač samo na komandu lovca a pri predavanju na komandu sedne i drži divljač u ustima sve dok mu je ne uzme lovac. Da bi se ovo najlakše postiglo dobar način je da se pusti živ golub kome su vezana krila. Uz komandu ‘aport’ ili ‘donesi’ pustimo psa na trag da uhvati goluba i da nam ga vrati. Nikako ne treba trčati psu u susret da mu se što pre uzme aportirana divljač, nego je poželjno da se ode unazad kako bi je pas što duže nosio. Ako bi pas ispustio goluba ponovo bismo mu komandovali aport i tako sve iz početka
Ispravljanje Mana
Pas može imati dve vrste mana - mane po obliku tela i mane u radu i vladanju. Obe mogu biti nasledne ili stečene. Nasledne mane u radu i vladanju su: manjak temperamenta, slab nos, slabo markiranje, goropadnost, plašljivost na pucanj koji takođe može biti i stečen. Nasledne mane se nikako ne mogu ispraviti.
Stečene mane su: rasterivač divljači, tragač divljači, plašljivost na pucanj, divljanje na pucanj, loš aporter, napadač domaćih pernatih životinja. To su mane koje se obično mogu ispraviti ako pas nije prestar.
Sa rasterivačem divljači moramo uporno ponavljati vežbe - pri svakom dizanju divljači psa dugačkom uzicom primoravati da ostane u ležećem položaju. Na isti način se postupa i sa psom koji divlja na hitac.
Mnogo teža mana je plašljivost na pucanj. Ona se otklanja tako što pomoćnik sa vazdušnom puškom ode dalje dok vlasnik drži psa na kratkom povodcu. Čim pomočnik podigne pušku u vis pas će pokušati da pobegne. Međutim ako je na uzdi on to ne može da učini, a mi ga za to veme umirujemo i mazimo rukom. Vazdušne puške ne prave jak prasak pa se pas na njih brzo navikne. Kasnije se prelazi na pušku sa slabijim punjenjem. Nakon pucnja psu se može baciti ubijena divljač da donese.
Ima pasa koji pri donošenju divljač zgrabe tako čvrsto da joj ispadnu iznutrice. Ta mana se ispravlja tako što ubijenu divljač uzmemo i stavimo psu u usta zajedno sa našom rukom. Pas je neće stisnuti jer oseca da je u njegovim ustima i naša ruka. Kasnije divljač mu stavljamo vrhovima prstiju i ako je pas ne stiska obilno ga hvalimo. Ako nastavi da je stiska ostro reagujemo sa ‘ne’.
Mana ‘trganja’ divljaci je jos teza. Ona se otklanja na taj nacin sto se pomocnik popne tajno na neko drvo a mi odvedemo psa tamo, bacimo mu ubijenu divljač i udaljimo se od tog mesta. Kada pas počne da jede divljač, pomoćnik sa drveta baci na njega metalni lanac. To se ponavlja više puta ali se menja mesto bacanja divljači. Postoji i mana kada pas zakopava divljač ali je ređa i otklanja se na isti način.
Svi lovački psi imaju i nagon da napadaju domaću živinu. Ta se mana otklanja uz kraći povodnik i korale oko vrata. Zrnevljem kukuruza namami se živina da dodje bliže psu a ako on pokuša da ih napadne naglo trgnemo povodnik uz ostar uzvik ‘ne’. Kasnije se to ponavlja sa dužim povodnikom. Ukoliko se dogodi da pri ovoj obuci pas zadavi kokoš niposto ga ne treba tući. Dovoljno je da ga zadavljenom kokosi lupimo nekoliko puta po gubici i naredimo položaj ‘daun’.
Priprema pasa za lov
Bez fizičke spremnosti i najbolje obuke ni psi nisu sposobni da ispune zadatke. U našim uslovima lovački pas upotrebljava se relativno kratko vreme tokom godine ptičari samo nekoliko meseci, goniči samo mesec dana. Lovački terijeri imju sreću da mogu biti u radnoj formi. Praznina u radu ptičara i goniča negativno se odražava na njihovu kondiciju i radnu sposobnost ako se na vreme ne preduzmu određene mere. Pas može biti odlično obućen ali bez fizičke spremnosti neće moći da ispunjava zadatke u lovu. I ne samo to : fizička nepripremljenost može da se negativno odrazi i na njegovo zdravstveno stanje.