Epanjel breton nije tako davno postao ovakav, kakav je opisan u svom sadašnjem standardu. Već u davna vremena, kada je počelo sve izrazitije diferenciranje među lovačkim psima, među prvima se isticao upravo epanjel breton. On je najistaknutiji među svim psima ptičarima, zato ne iznenađuje podatak da je u Francuskoj izbio na prvo mesto sa oko 6000 upisa godišnje u rodovnu knjigu Francuske.
Uvek se ističe po temperamentu i srčanosti - ,,Maksimum kvaliteta u minimalnoj zapremini”. Njegova dlaka, građa tela, mali rast, čine ga otpornim, istrajnim i pogodnim za najraznovrsnije terenske i klimatske uslove. Prvi standard bio je samo polazna osnova. Među ljubiteljima, odgajivačima i kinolozima, vodile su se polemike koje su trajale nekoliko decenija oko visine, crne boje, oblika glave… Idealna visina je 50 cm, nije ni prevelika a nije ni premala, a obezbeđuje da pas uspešno izvršava zadatke u lovu.
Škola je psu potrebna da mu se što pre i što bolje razviju urođeni nagoni za pronalaskom divljači.Od lovačkog psa se traži da izvršava:
- Da se na prvi poziv na glas ili pištaljkom vraća,
- Da legne, sedne na komandu pištaljkom, glasom ili rukom,
- Da ostane nepomičan na kretanje divljači i pucanje,
- Da čvrsto stoji u marci,
- Da traži,
- Da donosi divljač na komandu sa kopna ili vode.
Trajanje obuke je individualno, zavisi i od psa ali i od znanja osobe koja ga obučava. Potrebno je i vremena, i iskustva, i strpljenja uz dosta rada.
Svaki epanjel breton ima neosporne urođene osobine, ali svi psi iz istog legla nisu podjednako dobri za lov i obuku, jer se nasledne osobine ne prenose jednako na sve pse iz istog legla. Breton se smatra ptičarem sa jako izraženom individualnošću i tvrdoglavošću, zbog čega nekad, pri obuci, treba biti tvrdoglaviji od njega samog.