Na poziv budvanske Lovne organizacije „Primorje“ grupa lovaca LU „Trebević“ iz Istočnog Novog Sarajeva je u periodu od 17 do 20. februara 2023. godine bila u gostima kod tamošnjih lovaca.
U delegaciji, koju je predvodio predsjednik Simo Tuševljak, bili su Željko Grbić, Dragan Mijović, Jovo Marić, Slavko Pandurević, Slobodan Jovanović, Ognjen Gengo, Milovan Savić, Miljan Maunaga, Blagoje Skoko i Milenko Jeftović, a poslije se pridruži i Slavo Krajišnik. Naime, Budvani su slavili značajan jubilej - 70 godina postojanja i tim povodom su priredili niz manifestacija, uključujući dvodnevni lov sa gostima, svečanu akademiju i drugo. Domaćini, na čelu sa presjednikom Ilijom Racanovićem i upravnikom lovišta Predragom Peđom Zecom, su u petak dočekali „Trebevićane“ raširenih ruku i otvorenog srca. Gosti su poslije bogate večere smješteni u udobne odaje ugostiteljskog objekta „Balkan“.
U subotu se „digosmo se na oružje“ i u zoru moćnim džipovima banusmo na Brajiće i Paštrovsku goru. Tu, povisoko u brdima, pozdravi nas jutarnje sunce, uz svježi dah Mediterana. Zastadosmo ushićeni ljepotom pomalo surovog krajolika. Duboko ispod nas jedva naziremo ovalnu konturu Svetog Stefana, oko kojeg blješti more na svjetlu novog dana. Pažljivi domaćini nas razvode na čeke, lovi se divlja svinja, vuk, šakal i lisica. Proteče vremena dok se ne začu lavež oko 20 goniča i probudi u nama dobro znani lovački filing. Divljač se nećka da udari na cijevi, a po lavežu razabiramo da se kreće ispod surih greda planine, živci nam trepere. Eto, to su neki naši lovački narkotici. Srdačni Budvani nas obilaze i krijepe vinom i pršutom. Potom sa svježinom, doplovi poveći oblak i meko se nasloni na planinu. Valjda je takva slika bila lajt motiv za poznate stihove: „Kad oblaci s' mora krenu, odmaraju na Lovćenu“. „Pasji sinovi“ su revnosno kevtali i radili, no okreni-obrni, drž' ne daj, 'ajd Jovo nanovo, al džaba - ne skolismo šakala u šake. Kada posta jasno da je divljač „odstupila“ pro planine, naša grupa se okupi na „isturenom komandnom mjestu“, kod kuće lovne grupe „Lipa“.
Šale i doskočice
Tu odmah započe sve po ustaljenom redu, azbuka dobro poznata: pucketa vatra, na rešetki cvrči meso, kad čašica obredi drugi krug počeše lovačke šale, anegdote i domišljate doskočice. Branko Mitrov Liješević preuzima „komandu“, tu su još trojica Franeta: Ljubo, Ratko i Branko, Mijo Ćetković, Stojanovići: Duško i Željko, Srđan Liješević, Nikola Lazović i Jovica Marković, sve ljudi bastani i uzdani. Sa nama su i stari pobratimi Budvana, lovci iz Uba, na čelu sa šefom Markovićem. Imamo i jednog knindžu Zorana, a i Rusa Kuznjecova. Poslije će prispjeti i ostali. Prijazni „čazbeni“ đetići svaki čas pokroviteljski nas nutkaju nekim svojim lokalnim đakonijama, čekajući da šta „zaišćemo“, pa da odma' trojica polete da to i prinesu. Mi smo, uz simboličan otpor, „nevoljko“ popuštali, izloženi tim kategoričkim „pritiscima“. Odnekud mi na um padoše stihovi pjesme „Gostoljubivi“ čika Jove Zmaja: „... Bi li sira? Evo na, / hoćeš jajce – evo dva! / Hoćeš hleba? – seci sam: / što god imam rado dam. / Bil' još štogod? – ništ ne krij; / hoćeš mleka, evo pij! / Evo što nam dao Bog / Srbin voli gosta svog“.
Odmah se vidjelo da je ovdje na snazi stari domaćinski adet, jer njihova patrijahalna čestitost i neusiljena prisnost su naprosto plijenile. Ovo je zemlja žilavih, nepokolebljivih tradicija, gdje su raniji težak život na surom kamenu i stalni ratovi za slobodu, uz primorski temperament, iskovali čovjeka jakog moralnog integriteta, nadahnutog uzvišenim rodoljubljem. Svaka slabost tu se prezirala: „U kuću si neradiša, a u boju nefajdiša – pu, pogani“.
Raspoloženje raste, sva lica su otvorena i nasmijana. Neizbježno krenu i pjesma, svi svaku znamo i volimo, posebno one sa omiljenim istorijskim likovima. Lako se dalo primijetiti da su nam „priče“, razmišljanja i vrijednosna mjerila podudarna, pa razgovor poteče k'o da se oduvijek znamo. A kako može i biti drugačije, kad više od pola žitelja Sarajevsko-romanijske regije, razmotavajući porodičnu geneologiju, neminovno dolaze do Crne Gore kao zemlje svojih predaka. Sve nas je prožimao snažan osjećaj pripadnosti jednom istom narodu, a u svakoj pjesmi treperio je taj duh bliskosti i uzajamnosti. Jer, to što čuvamo duboko u srcu kao biser u školjci, od iste je materije. To nešto nas i održa kroz istoriju, čeličeći našu sposobnost da uprkos svemu trajemo.
Za neke strane i domaće političke krugove ovo naše ponašanje je „nedopustiva drskost“, jer Srbe treba uvijek i svuda dijeliti, neštedimice sijući između njih sjeme razdora i kad ono ponegdje počne klijati, rasti i donositi svoje otrovne plodove, tada ti naši zloćudni „prijatelji“ otvaraju šampanjac.
Elem, gromoglasno veselje u lovačkoj kući potraja do popodneva. Odjednom se domaćini „sjetiše“ da bi prije povratka u pansion svakako trebali svratiti i njihovim kućama, da nas biva još malo počaste, a ne znamo a ne znamo čime „vam 'tičjim mlijekom“. Onda se počeše jagmiti ko će koga od naših odvući sa sobom. A tek tamo, jadna ti majka, ne možeš oka otvorit', te ovo mi je vino ta berba, te ovo mi je preklanjski pršut, a ovo domaći sir ... Ni popa, ni kneza ne bi bolje dočekali. Kad stigosmo u „Balkan“, nije ti šala, i tu se stolovi prolamaju od jela i pića. Već siti, morasmo uzet' zeru božiju „radi atra“. No u drugome nismo manjkali, pa već zagrijani bez snebivanja nastavismo đe bijasmo stali sa šalom, pjesmom i veseljem do nek' doba noći. I tu mnogi potvrdiše svoj raskošni talenat u ovoj lovačkoj disciplini, pripomogoše i naši stari prijatelji iz Trnova, gospoda Miroslav Bjelica i Siniša Golijanin.
Šumovi i mirisi
U nedjeljno jutro, mada dremljivi, 'vatamo puške po sredini, pa na džadu put lovćenskih strana. Lovilo se oko sela Brajića, Lapčića i Pobora, te šumovitih Stanjevića, sve do samih granica Nacionalnog parka „Lovćen“ i vrha Kuliješ na 1357mnv, ali ponovo bez rezultata. No, to nam ne pokvari raspoloženje. Dođosmo i do lovačkog doma, gdje smo posluženi vrhunskim roštiljem. Tu Budvani imaju manju fazaneriju i uzgajalište za divlje svinje. Osim pobrojanih domaćih lovaca od prethodnog dana, tu su bili Ilija Racanović, Predrag Zec, Kuč Stanko, Grgurevići Božo i Momir, Željko Zec, Vojo Vučetić i Dušan Kustudija.
Pohodismo i predivni manastir Stanjeviće, gdje su povremeno stolovale crnogorske vladike i gospodari, a koji je monah Maksim Tujković, rodom iz Grblja, oslikao 1738, dvije godine nakon rada na ikonostasu Stare sarajevske crkve, no to zaslužuje posebnu priču. Budvani ni za sekund „ne dižu ruke od nas“, a njihova susretljivost u dlaku je ličila na prethodni dan, pa to nećemo ponavljati.
Nakon ručka u „Balkanu“ odmor je do centralne svečanosti. Bržebolje se dograbismo kreveta da čo'jek malo primiri i počine, no neki opet skoknuše do mora, da mu čuju šum i udahnu miris.
Konačno u 18:00 poče i najavljena svečanost. U prepunoj, lijepo uređenoj sali stotine lovaca i gostiju. Program započe dodjelom priznanja i nagrada zaslužnima za doprinos u radu Lovne organizacije „Primorje“. Njen predsjednik Ilija Racanović pozdravio je prisutne, govorio o radu i još jednom se zahvalio svima, posebno Opštini Budva koja im daje snažan vjetar u leđa. Skup je kratkim obraćanjem pozdravio i predsjednik Opštine Milo Božović, obećavši daljnju podršku budvanskim lovcima. Zatim su govorili predsjednik Lovačkog saveza Crne Gore Nikola Marković, pa predsjednik LU „Ub“ Zoran Marković.
Predsjednik LU „Trebević“ Simo Tuševljak je čestitao jubilej, poželjevši domaćinima dalji uspješan rad, pri čemu je izrazio želju da uskoro dođe i do zvaničnog bratimljenja dva lovačka udruženja, što bi bio prvi korak i na jačem povezivanju dva grada Budve i Istočnog Sarajeva. Nije propustio da pomene kako je Budva pomagala Srpskom Sarajevu kad je bilo najteže, nesrećnih devedesetih. Guslar Vasko Doljanica je stihovima „Mojkovačke bitke“ raspaljivao žar u našim srcima, dok nam je nacionalni ponos nadimao grudi.
Jedan od starijih „Trebevićana“ Brko, koga budvanski lovci oslovljavaju sa Drago Ljubov je prigodnom zdravicom čestitao proslavu.
Izdvajamo glavne akcente:
VEL'KI BOŽE, BLAGOSLOVI, BRATSKI LIJEPI SABOR OVI,
DAROVA NAS SREĆOM, ZDRAVLjEM, LjUDSKIM ZBOROM I GLEDANjEM.
USRED BUDVE, GRADA SLAVNA, KOJEM TEŠKO IMA RAVNA,
ŠTO GA LjUBI PLAVO MORE I PONOS JE CRNE GORE.
SEDAMDESET LjETA PROĐE OTKAD LOVSTVO KRENU OVĐE
I DRUŠTVO SE TU FORMIRA DA LOV ČUVA I PLANIRA.
MI SMO DOŠLI ČESTITATI I PODRŠKU BRATSKU DATI,
DA RADITE JOŠ ZADUGO I LOVITE SREĆNO DUGO.
JOŠ STOTINE TRAJTE LjETA, NEK' TROJICA DADE SVETA,
ZAŠTITNICA OVOG GRADA, DA VAM MIR I SLOGA VLADA.
Zdravica dalje pominje lov i druženje, ali i lovačku etiku:
LOVČE, BRATE, ČASTAN BUDI DA TE ŠTUJU DRUGI LjUDI,
NA LOVINU NE BUD' LAKOM, DA BI SE HVALIS'O SVAKOM'.
ŽIVOTINjA DA SE HRANI I OD SVAŠTA DA SE BRANI,
I OD ZVIJERI I OD SEBE, NE PUCATI BEZ POTREBE.
ČOJSTVOM DA SE MJERI LOVAC, DA L' ĐED BIO IL' SINOVAC,
VALjA OBRAZ SAČUVATI, UVIJEK LIČNI PRIMJER DATI,
da bi se na kraju zaključilo:
BUDVA NAM JE SRCE DALA, PA JE MALO REĆI HVALA,
DAĆE GOSPOD DOBAR ČAS DA DOĐETE VI KOD NAS.
VALjDA ĆEMO KADRI BITI GOSTOPRIMSTVO UZVRATITI,
BOGME NEĆE BITI LAKO UGOSTITI VAS OVAKO.
ZDRAVICI JE EVO KRAJ, BOŽE VEL'KI TI PODAJ,
DA NAM BUDE SREĆNO OVO POBRATIMSTVO NAŠE NOVO.
ŽIVJELI!
Ovo stihotvorenije pozdravljeno je snažnim aplauzom.
Naravno nije moglo proći i bez bogate lovačke lutrije. Među obiljem vrijednih nagrada prve dvije su bile pravi hit: lovačka puška „Stoger M3000 deluxe“ i štene crnogorskog planinskog goniča.
Onda, uz orkestar i pjesmu, nasta veselje koje vremenom preraste u pravu euforiju. Ako je neko mislio da će „Trebevičani“ ustuknuti pred tim izazovom, taj se ljuto prevario, oni se, uz sadejstvo domaćih snaga, pokazaše kao valjani potrošači voća u destilovanoj formi, ali i kao vatreni fanovi kafanskih pjevačica. Valjda to neće okrnjiti njihov zavidan ugled u lovačkom svijetu. „Začuđuje“, kako se lovačka bratija neoprostivo lako predavala urnebesnoj zabavi (a da vidim ko ne bi). Tutnjalo je „za sve pare“. Džaba je, ne može čo'jek od sudbine uteć', pa bi-šta bi, ne vrijedi poricati, jeste popilo se, bili smo bučni i veseli, ali ne i nepristojni.
Osvanu i ponedjeljak, valja kući ići. Ni vidni tragovi umora i nesna nisu sa naših lica skinuli osmijeh, koji tu stoji zakačen već četvrti dan. Ni nama nije bilo lako izdržati sve te burne događaje i čašćenja, kamo li njima sve to besprijekorno pripremiti, tolike ljude dočekati i onako širokogrudo častiti i gostiti. Ogroman je teret bio na plećima predsjedniku Iliji i upravniku Predragu. Svaka im čast! Nije im padalo na pamet da nas bar na kraju „poštede“ obilja jela i pića, pa morasmo opet dvaput doručkovati. Prvo u „Balkanu“, a sat i po kasnije u „Parmi“ nas carskom gozbom počasti i pozdravi predsjednik SO Budva, gospodin Nikola Jovanović, poželjevši nam srećan put. Sastav „odbora za ispraćaj“ valjda govori da smo se i mi pokazali kao solidni ljudi. Pored brojnih lovačkih drugova na čelu sa Peđom Zecom, tu su bili opštinski funkcioneri Predrag Ivanović i Đorđije Probilović, kao i sve vrijeme prisutni naš stari lovidrug Vojo Kuljača.
Pritežemo opanke za puta, vala je vakat da ti dobri ljudi malo dušom da'nu. Ovom prilikom upoznasmo pravo lice Budvana, koji nisu tek dobrostojeći „gošpari“ što lagodno žive od turizma, već marljivi, dostojanstveni domaćini, druželjubivi i galantni, sa finim osjećajem mjere. Nije to bila nikakva glumljena pi-ar ljubaznost, već iskrena bratska naklonost. Kada se sve sumira, otvoreno možemo reći da smo imali privilegiju da se družimo sa njima.
Dvije smo ulice zakrčili opraštanjem: „Hvala, hvala i do skorog viđenja“, obećasmo jedni drugima da na ovu lovačku storiju ne stavljamo tačku, već zarez. I zaplovi naš kombibus pod sigurnom rukom Dragana Lopatića. Usput analiziramo protekle događaje i sabiramo utiske, jednodušna je iskrena ocjena da je sve bilo na najvišem nivou i da je ovo bio jedan od onih rijetkih nezaboravnih lovačkih doživljaja. Priželjkujem da ko izrekne kakvu primjedbu jer kažu loš je znak i ne valja kad je baš sve idealno. Dok, Bog se dragi smilova, pa neđe oko Grahova, javi se jedan, kaže gulaš mu nije bio slan i dobro začinjen. Meni laknu.
Tekst preuzet: Dragan Mijović katera.news
Foto: glassrpske.com
