Razvojem čoveka razvijao se i pribor za lov jer je njihov razvoj tesno povezan od najranije istorije čovečanstva. Vremenom, usled potrebe za lovom, koji je bio osnova egzistencije, nastaje se i lovačko oružje. Pod osnovnim istorijskim pojmom lovačkog oružja mogu se podrazumevati lovčeva (čovekova) pomagala kojima je mogao da odstreli (ulovi) neku vrstu divljači koju je koristio za prehranjivanje. Prvo lovačko oružje bili su najobičniji predmeti iz prirode. U početku su korišćeni različiti tipovi buzdovana, zašiljeni komadi pravih grana koje su predstavljale primitivna koplja, zatim prvi luk i strela (dometa do 80 m), što je u to vreme predstavljalo ogroman iskorak za čitavo čovečanstvo.
Danas se, u razvijenim zemljama sveta, lovci vraćaju drevnom lovu koristeći luk i strelu, ali daleko savremeniju, kojom mogu na velikim daljinama vrlo precizno vršiti odstrel divljači, no takav način lova zastupljen je samo u vrlo malom procentu od ukupne lovačke populacije. Danas se ipak, gotovo isključivo koristi vatreno oružje.
Razvoj lovačkog oružja kroz istoriju čovečanstva nije bio tako brz i trajao je milenijumima, da bi tek u 13. veku ( 1264. god. ), prvi put u Evropi, bilo upotrebljeno najprimitivnije vatreno oružje. Prva vatrena oružja, kojima je barut paljen pomoću baklje, bila su teška i nepouzdana. Bilo je potrebno da prođe nekoliko vekova dok lovačko oružje nije postalo praktično i upotrebljivo za uspešan lov divljači. Prva vatrena oružja su se sastojala samo od jedne bronzane cevi, sa jedne strane zatvorene, za koju se koristio tadašnji crni barut, sloj kučine umesto čepa, zrno ili sačma i na kraju ponovo sloj kučine. Paljenje se vršilo bakljom kroz rupu na dnu cevi. Zapaljeni barut je svojim sagorevanjem razvijao pritisak koji je za to vrijeme velikom snagom izbacivao zrno ili sačmu u pravcu nišanskog cilja. Prve puške su imale primitivni drveni kundak kojim je puška oslanjana na rame radi lakšeg nišanjenja. Veliki napredak je načinjen kada je izmišljen autonomni sistem za paljenje baruta u cevi pomoću varnice sa kremena (kremenjača). Najveće dostignuće se vezuje za 18. vek ( 1774. god.), kada su francuski naučnici pronašli korišćenje živinog fulminata kao zapaljivog sredstva za paljenje baruta u cevi. To je bio ogroman napredak u razvoju i od tada dolazi do naglog razvoja vatrenog oružja koje se u to vrijeme koristilo za lov i ratovanje.
Ubrzo nakon toga napravljen je autonomni metak za vatreno oružje koji je sadržao sve potrebne elemente, tako da se ubrzo prešlo na puške koje su punjene posebno pripremljenim mecima sa zadnje strane kroz zatvarač a zvale su se ostraguše. Tako nastaju i današnje lovačke pušake koje se ne razlikuju mnogo. Puška sa prvim integralnim metkom napravljena je u Francuskoj (Lefose). U integralnom metku je bila kapisla, pa čak i udarna igla kapisle čiji je jedan kraj virio iz boka dna metka. Ovu iglicu udarao je čekić nabijajući je u fulminantnu smesu kapisle i tako izazivao paljenje kapisle pa i barutnog punjenja (crnog baruta).
Podela oružja
Po načinu upotrebe lovačko oružje se deli na:
- oružje sa glatkim cevima (sačmarice (prelamače, položare, bokerice...)),
- oružje sa olučenim (žljebljenim) cevima - kuglare,
- i kombinovano oružje.
Lovačke puške po načinu bravljenja dele se na:
- Repetirke i
- Prelamače
Lovačke puške po načinu opaljenja:
- Klasičan sistem (repertirke sa obrtočepnim zatvaračem),
- Lever action (kaubojke) i
- Slide action ( pumparice i poluautomatske puške)
Kod pušaka prelamača sistem opaljenja je drugačiji i deli se na:
- Orozare,
- Čekićare,
- Blič (Blitz),
- Anson Deli (Anson & Deeley) i
- Seiten Schloss (sistem opaljenja na unutrašnjim stranama bočnih pločica).
Kalibri sačmare izraženi u milimetrima
-
Kalibar cevi
4
8
10
12
16
20
28
32
36
Prečnik u mm
23,4
20,8
19,3
18,2
16,8
15,7
13,8
12,7
10,2
Od kalibra sačmarice zavisi količina sačme koju sadrži metak i teorijski su uvek efikasniji veći kalibri, a od količine sačme zavisi širina sačmenog snopa kao i efikasniji domet. Poslednjih decenija naročito je povećana proizvodnja magnum kalibara za koje se koriste meci sa čaurom od 76 mm u kojoj staje veća količina baruta i sačme u odnosu na standardne dužine. Neophodno je napomenuti da je dužina ležišta metka označena na cevi, granica dužine čaure koja se sme upotrebiti, a samim tim magnum municija za sačmarice se može upotrijebiti samo u cevima sa ležištem 76 mm i naravno ojačanim mehanizmom bravljenja i zidovima cevi. Municija normalnih kalibara se sme upotrebiti u magnum puškama istih kalibara. Poslednjih nekoliko godina proizvode se puške super magnum sa ležištima od 89 mm. Municija za ovakve puške je specijalna i može se upotrebiti samo u puškama koje su načinom bravljenja i dužinom ležišta predviđene za njenu upotrebu a u sebi sadrže čak do 50 grama sačme. Puške za ovu vrstu municije proizvode se u više kalibara, ali su u odnosu na standardne više ojačane pa samim tim i teže tako da za sada nemaju veliku primenu u lovu. Takođe, novitet iz Italije gdje se pojavila municija za efikasan domet sačmenog snopa do 120 m pa i više, što je za normalnu pa i mangum municiju nezamislivo. To je municija koja ima specijalnu konstrukciju u kojoj je sačmeno punjenje raspodeljeno u dve plastične korpice otvorima okrenutim jedan prema drugom. Sačmeno punjenje sadrži preko 50 grama kuglica pa bi puška standardne težine postala pravi aparat za nemilosrdno udaranje o rame i obraz, za ovakvu vrstu municije trebala bi puška koja je teška oko 5 kg ali je sigurno da ne postoji ni jedan lovac koji bi sa takvom puškom rado lovio.